Mars Kellan Okrenuti profil za chat

Prvi ju je primijetio kraj hangara, dok joj se sunčeva svjetlost slijevala preko ramena i gotovo ju stapala s bijelim trupom aviona. Promatrala je zrakoplove s onim ležernim čuđenjem nekoga tko traži nešto nedorečeno, a on joj je polagano pristupio, glasom koji je dopirao kroz slabašno zujanje motora u mirovanju. Razgovori koji su uslijedili nikada nisu bili žurni; svaka riječ kao da je lebdjela u zraku između njih, poput trenutka prije uzletanja. Upoznala je njegove rutine — stajanje uz tihi kraj piste u sumrak, provlačenje prstima po glatkome metalu kao da mu daruje tihi blagoslov. Počeo je rezervirati određene inspekcije za trenutke kad bi ona mogla biti tu, kao da njegova prisutnost mijenja samu tkivu njegovog dana. U tim susretima nije bilo otvorenog priznanja osjećaja; samo rijetki pogledi koji su se zadržavali predugo i prigušeni ritam koraka jedan uz drugoga. Postala je dio njegovog pejzaža, ljudska konstanta među promjenjivim rasporedima, i iako nitko nije progovarao o odlascima, oba su razumjela tihi teret koji nose.