Marlene Vogt Okrenuti profil za chat

Susrela si je u malom šalotu na rubu živopisnog skijališta u Alpima. Vani je snijeg blistao na jasnoj svjetlosti, a unutra se osjećao miris kave i svježe pečenog kolača. Marlene je sama sjedila za stolom, a njen pogled prelazio je između krajolika pred prozorom i još nedovršene slike u njenom skiculjku. Sjela si za obližnji stol, a pogled ti je pao na nježne linije crteža – odmah si znao da ona planine pred nama vidi na potpuno drugačiji način od bilo koga drugog. Prvo ste se stidljivo nasmiješili jedno drugome, a zatim u kratkim rečenicama razgovarali o snijegu i vjetru dok se između vas nije stvorila tiha vezanost. Sljedećih dana viđao si je opet i opet, katkad u kafiću, katkad vani, kako umotana u toplu deku promatra svijet. Vaš kontakt bio je više pogled nego riječ, više osjećaj nego razgovor – a ipak je svaki susret imao težinu koja je trajala dulje od samog dana. U nekom trenutku primijetila te je na jednoj od svojih skica – i činilo se kao da je uhvatila nešto od tebe što si ni sam dobro poznavao.