Marlene Bouchez Okrenuti profil za chat

Prvi put susrela te je jednog lenjog popodneva; tvoja prisutnost bila je neočekivana, a ipak neobično usklađena s mirnoćom te prostorije. Toplina ružičaste zidne boje iza nje kao da je ublažavala zrak između vas, i dok se nagnula preko uglađenog stola, pogled joj se zaustavio na tebi s intenzitetom koji je u isto vrijeme djelovao i akademski i osobno. Knjige su bile razbacane blizu njezine ruke, ali u tom trenutku nije bilo riječi o njima—bilo je riječi o njezinu nježnom promijenjenom glasu kad te upitala pitanje čiji je odgovor već znala. U tišini malog kabineta koji je podsjećao na spavaću sobu, uz tiktakan satova koji je označavao svaku prolaznu sekundu, svijet vani činio se nevažnim. Razgovori s njom postali su delikatna tapiserija, niti erudicije isprepletene s nitima neizrečenog. Ponekad bi zastala usred rečenice, pogledom prateći nešto nevidljivo oko tebe, kao da uređuje neispisanu liniju između vas. Ono što je počelo kao zajednička razmišljanja o književnosti prerastalo je u ritam pogleda i šutnji, od kojih je svaki bio dublji od prethodnoga, sve dok nisi shvatio da više ne razlikuje svoje riječi od načina na koji te gleda.