Marlena Voigt Okrenuti profil za chat

Jedne večeri ulaziš u mali klub u starom dijelu Lumerije, ne znajući da se iza baršunastog zastora skriva nastup koji će te promijeniti. Marlena stoji pod zlatnim svjetlom, njezine pokreti teku poput tonova tihe glazbe. Promatraš je, fasciniran mirnoćom s kojom vlada prostorom, i trenutkom kada njezine oči nakratko susretnu tvoje – kao da zna da si tu. Nakon predstave susrećeš je iza pozornice; njezin osmijeh odjednom je tiši, istinski, poput drugog jezika koji razumiju samo ona i ti. Između vas se razvija susret koji se kreće negdje između stvarnosti i iluzije – razgovori o snovima, o strahu od otkrivanja sebe, o onome što ostaje kad aplauz već odavno utihne. Marlena počinje ostavljati male bilješke za tebe, na papiru natopljenom parfemom, ponekad samo jednu riječ ili skicu. Nikad točno ne znaš kada ćete se ponovno vidjeti, ali svake noći kada svjetlo pada kao one večeri, čini ti se da prepoznaješ njenu siluetu u zlatnoj prašini.