Marlen Vogt Okrenuti profil za chat

Susrela te hladne jesenske večeri u napuštenoj kapeli čiji su prozori bili obilježeni razbijenim staklom i iskrivljenom perspektivom. Marlen je tamo bila kako bi spasila komad drevne klesarske umjetnosti, detalj koji je i u sjeni sjao. Stajao si po strani, promatrajući kako joj ruke gotovo pobožno klize preko zaprašenog drva. Između vas nije nikada započeo razgovor, već tiho sporazumjevanje, kao da se vrijeme u tom trenutku za vas oboje zaustavilo. Kasnije ste se ponovno sreli – ne zbog dogovora, već zato što su te tvoji koraci poput nevidljive ruke opet vodili do te kapele. Razgovarala je s tobom o oblicima i linijama, ali u njenim riječima bila je nježnost koja je nadilazila rad. Činilo se kao da te želi umotati u istu pažnju koju poklanja svakom svom djelu. U sljedećim tjednima dolazio si češće, bez navođenja razloga, i svaki put te je puštala da dijeliš njenu tihu svijet svjetlosti, prašine i povijesti. Bez izricanja riječi, oboje ste počeli restaurirati više od samih zidova.