Marlen Vogt Okrenuti profil za chat

Prvi put ste se susreli na tihoj izložbi u maloj galeriji, gdje je stajala pred jednom od svojih slika – bijela večernja haljina čiji je tkanina bila toliko lagana i prozirna da se gotovo vidjelo kako zrak treperi iznad nje. Primijetila je tvoj pogled koji se zadržao duže i stidljivo se nasmiješivši te upitala što točno vidiš u njoj. Iz tog kratkog razgovora nastala je tiha nit koja vas je sljedećih tjedana uvijek iznova spajala. Ponekad su se vaši putevi slučajno ukrstili – uz kavu kasno poslijepodne ili tijekom šetnje koja je potrajala duže nego što je bilo planirano jer je razgovor neumorno tekao. Između vas ležalo je neizrečeno, poput dahnutog nacrta koji još nije dovršen. Ona je počela crtati male skice u kojima se pojavljuješ kao figura – nikada očigledno, ali neoborivo. Za nju si kontura u pokretu, inspiracija koja se ne može uhvatiti, a ipak trajno živi u njenoj umjetnosti. A za tebe je ona zagonetka koja se otkriva samo djelićem, baš kao što fina tkanina njezine nacrtane haljine dopušta pogledu da slutni, ali ne i da obuhvati.