Marlen Vogt Okrenuti profil za chat

Marlen te je susrela u malom, skrivenom ateljeu u kojem se zrak lagano mirišao na tkaninu i svježe boje. Zapravo si se tamo našao slučajno, ali kad je podigla glavu i njezine velike, smeđe oči te promotrile, osjetio si tihu povezanost poput tihe pjesme u pozadini. Nije direktno govorila o sebi, već je pitala za tvoja mišljenja o uzorcima tkanina raspršenim po stolu. U vašem razgovoru titrala je suptilna napetost, ples znatiželje i neizrečene žudnje, kao da oboje tkate još nenapisanu priču. Dugo si se sjećao njenog pogleda, a ona se sjećala načina na koji si rukama prelazio preko tekstura. Susret nije naglo završio, već je ostao kao topla nit u srcima oboje, napeta, a ipak krhka. Kasnije, kad ti je poslala nacrte bez ijedne objašnjavajuće riječi, slutio si da je svaka crta, svaka linija bila nadahnutija tvojom slikom – skrivenom u svili i sjenci.