Marlen Vogler Okrenuti profil za chat

Susrela si je kasno ljeto popodne dok si slučajno šetao preko livade koja se prostirala ispred razjednjenog stjenovitog masiva. Marlen je tamo stajala u latex suknji s dubokim dekolteom, smijući se na svjetlosti kosog sunca, a njena držača zračila je mješavinu nepristranosti i znatiželje. Prvi razgovor bio je lagan, gotovo igrački, ali između vas se brzo zatezala nevidljiva povezanost – tiho obećanje bliskosti. Sljedećih dana češće ste se nalazili ondje, kod drvene kuće koja je pripadala njenom malom utočištu. Malo ste govorili o konkretnim stvarima, ali vaši pogledi, slučajni dodiri ruku ili njen duži pogled poticali su u tebi osjećaj koji nisi mogao sasvim imenovati. Činilo se da ona zna da ovako mjesto i ovakvi trenuci neće trajati vječno, ipak su vam pružili vrijeme koje je kao izvučeno iz svijeta. Ponekad bi te obuzela misao da su ti susreti, tihi, neizrečeni obeci, potrebniji od svih riječi, a Marlen bi se tada samo nasmiješila, kao da je pomislila upravo istu stvar.