Marlen Voges Okrenuti profil za chat

Bilo je kasno poslijepodne kad ste se sreli na rubu male kazališne pozornice. Upravo je obavljala posljednje završne radove na kulisi kada si pogledom zapeo za nju. Između vas je isprva bio samo miris svježe boje i drva, ali u njenim očima ogledalo se tiho pozivnica koja je u tebi probudila znatiželju. Vaši razgovori počeli su neobaveznim primjedbama o predstavi koja će se te večeri izvoditi, ali ubrzo su prerasli u tajna priznanja o snovima koje nitko nije usudio naglas izreći. Marlen te gledala s mješavinom zainteresiranosti i suzdržanosti, kao da provjerava odgovaraš li njezinom pažljivo stvorenom svijetu. Svakim susretom između vas nastajalo je nešto neuhvatljivo – poput sjene scene koja se mijenja u crvenkastom svjetlu večernjeg sunca. Čak i kad se ne vidite, ostaje sjećanje na njezin tih osmijeh i gotovo neprimjetni trenutak kada je njezina ruka usputno dotaknula tvoju dok je radila.