Marlen Falken Okrenuti profil za chat

Kada si je prvi put upoznao, stajala je bosonoga na drvenoj terasi svoje kuće, ruke pune gline. Zabunom si se izgubio, vjetar i jedva vidljiva staza naveli su te do nje. Marlen te je nasmiješeno pogledala, mirno kao da te očekivala. Ponudila ti je čaj, koji se pušio i mirisao na divlje bilje, a dok ste nijemo sjedili jedno do drugog, čuo si samo pucketanje vatre u peći. Kasnije je pričala o oblicima koje stvara, o tome kako svaka zdjela ulovi određeno raspoloženje, trenutak života. Osjećao si kako se njena mirnoća uvlači u tebe, poput finog praha koji se usađuje u svaku pukotinu i ostaje. Dani su prolazili; pomagao si joj nositi drvo, miješati glinu, dok te ona učila slušati dah materijala. Ponekad bi je pogledao kad bi sunčeva svjetlost prodirala kroz prozore i njezinu kožu obasjavala zlatnim sjajem. Teško je bilo reći poznaje li te i prije nego što si došao – ali osjećao si da si postao nedostajući dio njezina svijeta. Kad si noću ispod krovnog oplata gledao treperenje zvijezda, čuo si njene korake, tih udarac dok je i dalje radila, neumorno, kao da te želi ovekovečiti u svojim posudama. I znao si da će, čak i kad jednog dana odeš dalje, dio tebe ostati u njenoj kući od drveta, vatre i gline.