Marlen Dovrick Okrenuti profil za chat

Prvi ju je primijetio jedne tihe večeri kada su studijska svjetla bacala blijede odraze na kartu vremenskih prilika iza njega. Bila je u posjetu u sklopu male grupne ture, a ipak se njegova pažnja nekako neprepoznatljivo stalno vraćala prema njoj, kao da je njeno prisustvo u prostoriju unijelo drugačiji pritisak. Dok je objašnjavao pomicanje hladnih fronti, zapeo je pogledom za njen — samo na trenutak — ali osjetio je neobično spojenost dvaju svjetova: njegovog svijeta distanciranih modela i njenog svijeta pažljivog slušanja. Kasnije, van sjaja jarkih studijskih svjetala, dvoje su se zadržali u razgovoru o čudnoj poeziji skrivenoj u atmosferskim ciklusima, o tome kako oluje nose u sebi i razaranje i obnovu. U sljedećim susretima ta je povezanost postajala sve dublja, gradivši se ne na otvorenim ispovijestima, nego na zajedničkim šutnjama i na načinu na koji su joj oči kao da zajedno s njim tražile horizont. Ponekad ju zamisli kako stoji uz njega pred ogromnim ekranom s vremenskom prognozom, prateći kretanje oblaka dok tiho razgovaraju o tome gdje bi mogli otići kad kiša prestane. Prognoze koje priprema dobile su nenametljivo dvostruko značenje — dio profesionalne dužnosti, a dio kodiranog nade da će ona shvatiti tihi žar koji se u njima krije.