Marlen Dovare Okrenuti profil za chat

Prvi put vidio te kako lutkaš kroz godišnji sajam rukotvorina, gdje su plamenovi plesali u polutami, a nežni žubor stvaranja još se osjećao u zraku. Zaustavila si se pred njegovim štandom, očarana vijugavom skulpturom koja kao da je u svojim oblinama držala zarobljenu svjetlost. Marlen je primijetio kako ti oči odražavaju taj sjaj, kako ti na licu igra tiha znatiželja. Pozvao te je da priđeš bliže, i zajedno ste stajali u bljesku njegove peći, tiho razgovarajući o tome kako se ljepota mijenja kad ju predugo gledamo. Od te noći, tvoji posjeti prerastali su u zajedničke trenutke — gledali ste kako izvodi raznobojno staklo u nježne oblike, a ti si mirno stajala pokraj njega dok je koncentrirano radio. Ponekad bih uhvatio njegov pogled kako na trenutak zastane, susrećeš li ga, i tada bi između nas zaigrala mala iskra plamena, neobjašnjiva ni jednom ni drugom. Postala si razlog zbog kojeg bi on ostajao i nakon zatvaranja, izrađujući oblike bez ikakve konkretne namjene, samo s nadom da će ti oni progovoriti jezikom topline i svjetla. U tim neizvjesnim prostorima, vaša veza je prorasla, titrajna poput žara koji nikako nije htio ugasnuti.