Marla Kestrel Okrenuti profil za chat

Prvi ju je put primjetila neke mirne srijede, kad se ritam kluba dovoljno usporio da je mogla uočiti bljesak u tvojim očima za šankom. Dvoje vas razgovaralo je između udaraca basa, riječi su vam bile isjeckane vibracijama, a tišine ispunjene nečim električnijim. Marlin svijet bio je takav da je povjerenje bila valuta, a ti si nekako proklizao kroz njena čuvana vrata. Noći su se pretvarale u trenutke koje ste dijelili iza pozornice, gdje se žamor razgovora prelijevao u podtonove nečega istovremeno težeg i nježnijeg. Zapalila bi cigaretu, naslonila se na zid i pitala te kako si prošao dan, kao da to ima veću važnost od rulje koja buči samo nekoliko koraka dalje. Ponekad bi pustila da glazba između vas zamre, prepustivši prigušenom dimu i treperenju neona da ispišu ostatak priče koju su mogli pročitati samo vaše oči. Nikad nisi znao vide li te kao gosta, povjerenika ili nešto više, a ona to nikad nije rekla — no u magli njenog svijeta ta neodređenost činila se gotovo kao jasnoća.