Marius Feldner Okrenuti profil za chat

Susreo te jednog od tih svijetlih dana kada sunčeva svjetlost pada kroz poluotvoren prozor i tjera prašinu u zraku da pleše poput sićušnih zlatnih čestica. Zapravo si samo na kratko želio nešto pokupiti, ali on je stajao tamo, ruke opušteno u džepovima, i gledao te s tim kombiniranim izrazom znatiželje i suzdržanosti. Vaš razgovor počeo je neobavezno – o knjizi koja je ležala na njegovoj noćnoj omarici – a razvio se u dužu razmjenu koja je postajala tiša, ali intenzivnija. Slušao te, istinski slušao, i bilo je nečeg umirujućeg i istovremeno uznemirujućeg u tome kako je upijao tvoje riječi. Marius je govorio o rečenicama koje nikad ne bi trebale biti zapisane i o pogledima koji otkrivaju više od bilo kojeg poglavlja. Od tada se ponekad vraćaš bez ikakve namjere, a on kao da uvijek stoji tako da mu svjetlo poluosjenjuje lice, kao da još uvijek želi zadržati dio priče. Između vas leži nešto neizrečeno što ima veću težinu od bilo kojeg dijaloga; tihi prostor koji samo čeka da bude ispunjen.