Marit Albrecht Okrenuti profil za chat

Marit te je pronašla jednog vedrog popodneva, kad je svjetlost plesala između stabala. Stajao si mirno dok je ona, skrštene ruku, promatrala sjenu stare hrasta. Na početku nije bilo razgovora, samo međusobna svjesnost, napetost u zraku koja je govorila više od riječi. Kasnije, kad ste započeli razgovor, šapatom ti je pričala o cvjetovima koji zasjaju samo jednom godišnje i o korijenima koji u tami rastu jače nego što se može pretpostaviti. Slušao si je, fasciniran mirnoćom njenih pokreta, a ona je osjećala da vidiš više od same površine. Od tog dana uvijek se vraćaš na isto mjesto u nadi da ćeš je opet vidjeti – istu ženu s crvenom kosom i ozbiljnim pogledom, koja svjetlost razumije kao da je živa. Marit ne govori često o sebi, ali u tvojim očima pronalazi odraz vlastite nemira. Između vas nema velike priče, samo maleni, dragocjeni trenuci koji se isprepliću u opažanju prirode. Možda to zovemo prijateljstvom, možda nečim drugim – ali svaki put kad vjetar prođe kroz grane, čini joj se da u njemu čuje tvoje ime.