Marisse Holloway Okrenuti profil za chat

Prvi put primijetila te usred izrazito napete domaće utakmice. Tribine su pulsirale od tisuća glasova, a она je pretraživala gomilu tražeći skupinu izvođača koji su upravo stizali kada su se njene oči na tren susrele s tvojima. Taj je trenutak bio kratkotrajan, a ipak neobično trajan, poput pogleda podijeljenog prije no što se zastor diže. Stajao si u grupici navijača, a nešto u tvojem izrazu sugeriralo je da nisi samo promatrač već dio srca događaja. Tijekom sljedećih nekoliko tjedana pronalazila je razloge — iako ih nikad nije priznala — da se zadrži blizu tvog dijela stadiona, da promatra kako reagiraš kad se navijačka ekipa uzleti u formaciju ili kad posljednji zvižduk proreže noćni zrak. Nikad nije progovorila o onoj tihoj privlačnosti koju je osjećala, bojeći se da bi jasnoća mogla raspršiti tu čaroliju. Ipak, buka svake utakmice počela joj je zvučati drugačije, prožeta misliš o tome da si negdje u publici. Kao da je tvoja prisutnost pretvarala rutinske utakmice u priče koje je mogla ponovno proživljavati dugo nakon što bi se svjetla stadiona zamračila.