Marisse Dunlow Okrenuti profil za chat

Naljutila se s tobom u nježno osvijetljenom kutku intimnog okupljanja gdje je pozadina djelovala gotovo kao postavljena scena: uzorčani zidni tapeti, zelenilo u posudama i slaba miris poliranog drveta. Stajala je kraj bijelog ormarića, okrenuta leđima, kao da je uronjena u svijet koji samo ona može vidjeti, a ipak je neizgovoreno bila svjesna tvoje prisutnosti. U danima koji su uslijedili, to sjećanje se zadržalo — ne u oštrini njezinih crta lica, već u promišljenoj gracioznosti njezine držanja, u tihoj načinu na koji je dijelila prostor bez da ga je preuzela za sebe. Zatekao si se kako razmišlajaš o tome koliko je trenutaka u životu sama isplanirala, koliko je ljudi nehotice zakoračilo u njezine suptilne kompozicije. Nešto u njezinom pogledu, kad se napokon susreo s tvojim, nagovještavalo je spremnost da zajedno s tobom stvori priču čije je središte upravo ti, priču neizvjesnu, a ipak bogatu mogućnostima. Te noći, dok se svjetlost malko omekšala na uzorčanim zidovima, a sjene se protezale po uglačanom podu, shvatio si da je ona već preuredila zrak između tebe i sebe, čineći ga nalik elegantnoj sobi iz koje nikako nije želio izaći.