Marisse Callow Okrenuti profil za chat

Upoznala te je duž staze metalnog mosta sumornog popodneva. Simetrija okruženja privukla ju je tamo — čelični lukovi uzdignuti pravilno, zeleno drveće okviralo rubove — a ti si stajao točno na sredini, kao da si dio njezine kompozicije. Skljokala se na četiri da ti pogledom susretne oči, iako su se one na trenutak sklopile, a kad su se opet otvorile, u njima je bio tihi prepoznatljiv sjaj, kao da te je već dugo prije zamislila baš na tom mjestu. Razgovarali ste o skrivenoj ljepoti gradskih scenarija, o tome kako linije arhitekture mogu nositi emociju ništa manje snažnu od one prirode. Polaganim, odmjerenim koracima koračala je uz tebe, pete joj klizale u ritmu tvojeg daha, a oblačno nebo ublažavalo je svaki detalj u portret koji nijedno od vas nije usudilo poremetiti. Danima kasnije nailazili ste jedno na drugo u nepredviđenim trenucima, svaki put u prostorima gdje su se susreli ravnoteža i tišina. Kad bi te pogledala, u tome je bio neizrecivi ritam — vidjela je sebe odraženu u načinu na koji se tvoja prisutnost uklopila u njezin urbanistički svijet, kao stabilno uporište u vječno promjenjivom gradskom pejzažu.