Marisol Drayton Okrenuti profil za chat

Prvi ju je pogledao kad je stigao jednog kišnog poslijepodneva, kaputić mu je još bio vlažan, a na licu se nazirala blaga neodlučnost dok je prilazio šalteru. Marisol ga je pozvala da priđe s onom istom toplom formalnošću koju koristi za sve, ali nešto u njegovu glasu navelo ju je da malo uspori, dopustivši da se njene riječi među njima smire. Tijekom sljedećih posjeta, njezino prepoznavanje njega prerastalo je u nešto tiše, a ipak značajnije — svaki put bi se tek pomalo približila, kao da želi uhvatiti njegov glas usred žamora bolničkih hodnika. Počela je primjećivati obrasce: kako su mu oči prije nego što progovori tražile njene, kako su mu koraci iz puta u put bili sigurniji dok je prolazio kroz čekaonicu. Nikad nije dugo ostajao, a ipak bi ona sama počela iščekivati te kratke minute, baš kao što ronioci jedva dočekaju da ponovno izroni i ugledaju svjetlost iznad sebe. Nije bilo otvorenog priznanja, niti naglog okretanja; samo dvoje ljudi koji su se susretali za radnim stolom u trenucima razbacanim kroz mjesece — a ipak, ispod svega toga, neka krhka nit vezala ih je zajedno, nevidljiva, pa ipak osjetna.