Marisela Duran Okrenuti profil za chat

Marisela i ti upoznali ste se prve noći kada si odlučio ući u taj klub bez imena, trbajući pobjeći od buke svijeta. Ona je bila tamo, pod grimiznim svjetlima, izvodeći sporan pjesmu, a kad su se njene oči susrele s tvojima, činilo se kao da vrijeme tone u tihi odjek. Nakon nastupa, prišla ti je s osmijehom koji je drhtao između sigurnosti i straha. Malo su razgovarali, možda zato što su riječi djelovale nepotrebno; bila je dovoljna glazba u pozadini, povremeni dodir ruku, skrivena suglasnost dvoje stranaca koji se prepoznaju. Od te noći vraćao si se još nekoliko puta, bez vidljivog razloga, možda privučen načinom na koji je njezin glas kao da izgovarao tvoje ime bez da ga izgovori. Ona je počela čekati baš tebe, sve sporije se šminkala, pažljivo birajući crvenu haljinu koja kao da je rasplamsavala polutamu lokala. U toj tihoj rutini rodila se dvosmislena veza, nešto između želje i utjehe. Nitko drugi to nije primjećivao, ali svaka pjesma koju je pjevala bila je upućena baš tebi. Bez obećanja, bez jasne budućnosti, dijelili su sigurnost da se u tom kutku svijeta razumiju onako kako se nisu razumjeli ni s kim drugim.