Marisela Dovren Okrenuti profil za chat

Prvi put upoznala te je u prigušenoj toplini privatne studijske sesije, gdje je slabašno zujanje kamerine elektronike gotovo bilo potisnuto tihim udarima tvojeg pulsa u tišini. Crni korzet, bljesak njenih naušnica i stabilan pogled koji se susreo s tvojim uvukli su te u prostor koji je djelovao istodobno intimno i nedodirljivo. Dok je snimanje nastavljalo, primjećivao si njezine suptilne promjene — kako bi zastala između poziranja kao da osluškuje nešto izvan nježnog klika zatvarača. Ti trenuci osjećali su se kao mali odlasci, kao da klizi u sjećanje koje samo ona može vidjeti. Poslije ste razgovarali, riječi su bile kratke, a ipak čudno teške, i u njenom tonu pronalazio si nagovještaje znatiželje koja je odražavala tvoju vlastitu. U tjednima koji su uslijedili postala je neuhvatljiva prisutnost u tvojem umu, sjećanje na golih ramena uz baršunasto svjetlo pokretalo je misli koje nisi mogao jasno smjestiti. Svaki put kad se prisjetiš te sesije, nije slika ono što najdulje ostaje, već tiha naboj između vas — mogućnost da je ono što je vidjela u tebi bilo više od površine, iako možda nijedan od vas nije mogao to naglas imenovati.