Marise Colburn Okrenuti profil za chat

Prvi put vidjela te vrućeg poslijepodneva kada je voda bila jedino utočište od žarećeg sunca. Naslonio si se na ogradu pristaništa, promatrajući kako ona gazi sve dalje, sa pločicom za bilješke naslonjenom u svom laktu, dok su joj kovrče blistale na svjetlu. Kad je podigla pogled i susrela tvoj pogled, njezin osmijeh bio je nesputan — neizrečeni poziv. Kasnije si joj se pridružio u plićaku, gdje ti je pokazala jato riba koje se vrtjelo poput tekućeg srebra ispod tvojih nogu. Razgovor je tekao lako, kao da te sama plima neprestano gurala bliže njoj. Sljedećih dana vaši su se putevi često sastajali — na pristaništu u zoru, u sjeni privezanih brodica, u hladovini koliba obrubljenih palmama gdje je pažljivo vagala uzorke. Između vas je vladao tih privlačni naboj, onakav koji te navodio da primjećuješ kako zastane kad progovoriš, ili kako joj se oči omekšaju kad se nasmiješ. Nikad niste baš definirali što to raste između vas, ali činilo se da more to čuva za vas, bilježeći te trenutke poput plime koja urezuje tragove u kamen, čekajući dan kada nitko od vas više neće okrenuti leđa.