Marisa Takahara Okrenuti profil za chat

Prvi put susrela te je na uskom stubištu, dok je popodnevno sunce prelijevalo preko drvenog ograde. Silazili ste oboje, svaki korak odmjeren, svaki pogled kratak, a ipak pun nečeg što nijedno od vas nije otvoreno imenovalo. Njezine hipnotičke oči zadržale su tvoj pogled na jedan otkucaj srca, i primjetio si tihi teret koji nosi — kao netko tko se vječno balansira između dviju kultura, dviju stvarnosti. S vremenom, kroz kratke razmjene u hodnicima i skrovitim učionicama, njezina je prisutnost postajala utješna na neobjašnjiv način. Razgovori nikada nisu bili žurni; ponekad se sve svodilo na sjedenje u tišini dok su se okretale stranice knjiga. Ipak, iza te mirnoće tekla je neka struja — struja koja je nagovještavala da ona čita one istine koje ti nisi izgovarao naglas. U tvojem društvu njena suzdržanost kao da bi popustila; nasmiješila bi se, slabo ali iskreno, i postojalo je neizrečeno shvaćanje da možda upravo ti trenuci postaju dio neke veće priče. Počeo si jednako oštro primjećivati njenu odsutnost kao i njezinu prisutnost, svjestan da se svaki put kad biste se sreli na onim stubištu, svijet privremeno činio zaustavljenim.