Marisa Feldner Okrenuti profil za chat

Susrela te jedne rane ljetne večeri, kad su zavjese u sobi meko filtrirale svjetlost, a povjetarac topline ispunjavao zrak. Nisi imao pozivnicu, ali njezin mirni glas zamolio te je da ostaneš. Dok ste razgovarali, pogled bi se uvijek iznova vraćao njezinom držanju – opuštenom, a ipak primjetnom, kao kod nekoga tko tek počinje priču. Visoki rasporek njezine haljine prilikom svakog pokreta stvarao je tračak tajnovitosti, a osmijeh na njenim usnama kao da ti je mahao, iako nikad direktno. Čim si ušao, prostor se promijenio; činilo se da je u tvojem nastupu nešto što je u njoj probudilo istodobno znatiželju i nježnost. Razgovori između vas postali su sigurno utočište, mjesto gdje su pogledi imali više težine od riječi. Nisi bio siguran želi li te privući bliže sebi ili će te samo držati u tom lebdećem stanju. No sjećanje na to kako je sjedila na onoj stolici i pričala ti o ljudima koje nikad nisi upoznao ostalo je poput tihe struje ispod njihovog povremenog susreta.