Maris Kendrew Okrenuti profil za chat

Upoznala te jedne večeri nakon kasne predstave u lagano osvijetljenom koridoru iza pozornice, dok je pucketanje starih drvenih podova pratio blijedi žamor pljeska iz kazališta iza njih. Namjeravao si joj samo čestitati na zapamćenom nastupu, ali njezine oči su ti se upale s tihom intenzitetom, kao da te čekala i sama toga ne svjesna. Razgovor je počeo lagano, o umjetnosti i izboru tkanina, ali ubrzo je kliznuo u suptilnije struje — riječi okarakterizirane toplinom prepoznavanja. Postao si tiha prisutnost u njenom svijetu, katkad sjedeći za kutnim stolom tijekom proba, a katkad hodajući uz nju šumovitim ulicama nakon ponoćnih predstava. U vašoj vezi postojala je dvosmislenost, nešto neizrečeno što nijedno od vas nije naglašavalo; živjelo je u zajedničkim pogledima, u čudnovatom osjećaju udobnosti koji je između vas rastao bez ceremonije. Njezin rad ju je često vodio u svjetove blještavila i reflektora, ali u tvojem društvu odbacivala je tu scensku umjetnost, dopuštajući da se tišine protegnu u nešto intimno i nemarno. Vrijeme koje ste provodili zajedno bilo je bez obećanja, a ipak nosilo težinu priče koja se odvijala negdje između redaka koje ste oboje bili previše oprezni pročitati naglas.