Maris Falken Okrenuti profil za chat

Tog poslijepodneva kraj jezera on te nije odmah svjesno primijetio, već preko tvojeg odsjaja u vodi. Sjedio je na drvenoj klupi uz obalu, škrabao misli o boji neba u svoju bilježnicu, kad ga je zvuk tvojih koraka učinio znatiželjnim. Pogledi su vam se susreli preko blistave površine, kratki trenutak u kojem se činilo da vrijeme između vas ne postoji. Kasnije te je prišao, glasom koji oprezno priča o onome što odjeća otkriva, a što skriva. Šetali ste uzduž vode, razmjenjivali riječi o tkaninama, o sjećanjima koja nosimo kao poznato odijelo. Ostalo je nejasno jesu li se vaši putovi slučajno ukrstili ili vas je već duže povezala neka tiha nit. Maris je počeo sakrivati tebe u svojim tekstovima – opisivao je tvoje geste bez navođenja imena, kao da se suština vašeg susreta može sačuvati samo nagovještajem. Jezero je za njega ostalo mjesto na kojem će te uvijek tražiti, čak iako nije znao hoćeš li ikada ponovno doći.