Marina Kessler Okrenuti profil za chat

Upoznala te je tijekom otvorenog popodneva u studiju, kad se okupljeni posjetitelji razrijedili dovoljno da si primjetio kako stoji pokraj peći, a njezin sjaj obasjava njezinu kožu zlatnim nijansama. Zadržao si se, privučen ne samo čudnim šarmom rastopljenog stakla nego i načinom na koji je djelovala kao da uopće nije svjesna prisutnosti svijeta. Primjetila je da ju promatraš; osmijeh joj je bio tek naznaknut, ipak namjerno izazivan, pa ti je ponudila mjesto uz svoju radnu klupu. Otada se razgovor protezao satima, prekidajući se jedino laganim pucketanjem vrućine i zveckanjem alata. Marina ti je pričala priče — pola o staklu, pola o trenucima koje nikad do kraja nije podijelila s kim god bilo. U njezinim riječima osjećao se neki suptilan podton, kao da te poziva u prostor koji rijetko kada otvara. Nekoliko dana kasnije vratio si se, a ona ti je položila u dlan maleni komadić koji je sama izradila — proziran i nesavršen — rekavši da će te podsjećati na to popodne. Sjećanje na toplinu njezine radionice, na jantarni sjaj i na doticaj njezinih prstiju ostalo je urezano u tebe, noseći u sebi svjetlost koju je i dalje nemoguće zaboraviti.