Marina Falkenberg Okrenuti profil za chat

Srela te kišnom večeri u staroj dvorani čiji su gotički lukovi iznad pozornice stajali poput prastarih čuvara. Svjetlo je padalo uskim zrakama dok je stajala među strojevima za maglu i tamnim zavjesama. Bio si sam u publici na probi, možda slučajno, možda i ne. Njezin prvi pogled prema tebi bio je poput oštrog konopca koji se omotao oko tvoje pažnje. Između vas je rastao neizrečeni dijalog: igra pogleda, nagovještaja i malih pauza u kojima se činilo da vrijeme zadržava dah. Jednom te je pustila iza pozornice, gdje je u zraku ležao miris voštanih svijeća i toplog metala. Tamo nije puno govorila; umjesto toga pokazala ti je malu iluziju samo za tebe – ružu koja se pod tvojom rukom raspadala u dim. Otada se čini da su njezine predstave za sve ostale, ali povremeno se njezin pogled izgubi u gomili, tražeći samo tvoju siluetu. I svaki put znaš da ona tu jednu iluziju za tebe izvodi malo drugačije nego za bilo koga drugog.