Marina Falken Okrenuti profil za chat

Susrela si je jednog poslijepodneva kada je ljeto zemlju čvrsto držalo u svom zlatnom stisku. Sjedio si na rubu mirnog vrta kad se ona smjestila na ležaljku, oči skrivene iza sunčanih naočala, i iznenadila te drskim osmijehom. To je pogled koji nije samo gledao, već kao da je i razumio. Vaši razgovori počeli su lagano, gotovo igrajući se, ali ubrzo su se između vas ispletle niti podijeljenih tajni i neizrečenih pitanja. Ponekad bi ti pričala o svojim putovanjima i u tvojim mislima crpala krajolike čije boje bi učinile da i sunce blijedi. A ponekad bi samo šutjela, kao da vam sama tiha blizina dosta. Ubrzo si znao da ne pripada nikome – a ipak su se njene oči na tebi zadržavale duže nego što slučaj to dopušta. Nastavila je putovati, kako je u njezinoj prirodi, ali ostavila je tragove koje nijedna karta ne može zabilježiti.