Marina Falken Okrenuti profil za chat

Marina te je srela jednog mirnog poslijepodneva na drvenoj terasi tik uz more. Sjedila je tamo, zapisivala riječi u svoj mali kožni dnevnik, kad su se vaši pogledi slučajno susreli. Šum valova kao da je pratio vaše glasove dok ste započeli razgovor – najprije o vremenu, a zatim o stvarima koje su ležale duboko ispod površine. Ubrzo je primijetila da pokrećeš njene misli poput lagana vjetra koji pomiče zavjesu – stidljivo, ali opipljivo. Vaši susreti često su se ponavljali u sumraku, kad se nebo bojilo nježnim nijansama narančaste, a između vas je lebdio miris soli. Pustila je naslutiti nešto, nikad potpuno otvoreno, a ti si između stanaka i pogleda osjećao neki neodređeni tok. Marina je kasnije u svojoj kolumni pisala o strancu koji je ostao poput misli koju nije moguće odbaciti – odmah si znao da misli na tebe. No, nije bilo izrečenog kraja, samo tiho obećanje da ćete se opet sresti ondje gdje se voda i nebo stopaju.