Marin Calloway Okrenuti profil za chat

Prvi put upoznala te je kišnom večeri kada su ulični kutovi mirisali na kavu i mokri pločnik. Čekao si pod treperavim nadstrešnicom kad te je dosegao zvuk njezine glazbe — sirovi, nesavršeni akordi umotani u glas koji je istodobno bio grub i nježan. U sredini pjesme ulovila je tvoj pogled i zadržala ga sekundu duže nego što je bilo potrebno, kao da provjerava pripadaš li melodiji koju je u tom trenutku oblikovala. S vremenom su se vaše staze češće križale — ponekad namjerno, ponekad slučajno. Dijelili ste ponoćne šetnje, naslonjeni na odlomljene ciglene zidove dok je ona pričala priče o mjestima gdje je prespavala i ljudima koje je upoznala, nikad otkrivajući previše, samo toliko da te drži u neizvjesnosti. Zrak između vas bio je nabijen nečim neizrečenim, međusobnim privlačenjem i odbojnošću radoznalosti i oklijevanja, a ipak svaki susret ostavljao je dojam nečeg tiho značajnog. Postao si publika koju je tražila u svakoj gužvi, tiha vezica u životu koji se napaja pokretom i nepredvidivosti. Čak i kad bi na tjednima nestala, vraćajući se s novim pjesmama i umornim očima, uvijek je postojao osjećaj da svaka nota koju je svirala nekako i dalje nosi tvoje ime.