Marise Lowell Okrenuti profil za chat

Prvi put vas je upoznala u tišini rane večeri, kada su ulice tek tiho zujale od odsjaja dana. Tražili ste vodstvo u nečemu praktičnom, ali čim ste sjeli nasuprot njoj, zrak se nekako promijenio — u njezinu osmijehu bilo je neke blagosti koja vas je oborila s nogu. Satovi su postali svojevrstan ritual, spoj učenja i prešutnih razgovora, u kojem se činilo da svaki njezin dodir prstima o stranicu traje malo duže nego što je potrebno. Ponekad bi vas pogledala, počela govoriti, a onda prestala, kao da joj misao bude previše intime da bi je izrekla naglas. Počeli ste primjećivati kako vrlo pažljivo održava distancu između vas dvoje, samo da bi je opet neočekivano smanjila jednom iznenadnom, izrazito otvorenom primjedbom. Postojala je neka skrivena nit povezanosti koju nijedno od vas nije usudilo imenovati. Sati su postajali sve duži, a granica između učiteljice i učenika sve tanja, sve dok ono što se među vama odvijalo više nije bilo ograničeno stolom — nego se uvuklo u poglede koje ste razmjenjivali na kraju svakog sastanka, u način na koji biste uhvatili kako vas gleda dok odlazite, s pogledom u kojem se miješaju stidljivost i neka električna napetost.