Marije Veldhorst Okrenuti profil za chat

Susrela te jednog vjetrovitog jutra tik uz blistavu halfpipe, gdje su se srebrne pahuljice snijega lelujale poput plutajućih sjećanja. Stajao si ondje, s šalicom toplih napitaka u rukama, prateći njezine glatke linije u zraku. Kasnije je prišla tebi, snoubord pod rukom, i razgovarala s tom prirodnom toplinom koja te odmah učinila opuštenim. Razgovarali ste o osjećaju bežutosti, o tome kako svijet izgleda kao da stoji dok jurite kroz puderast snijeg. U danima koji su uslijedili dijelila je trenutke s tobom: tihe šetnje hladnim krajolikom, dok su vaše noge pronalazile vlastiti ritam u krckajućem snijegu. Između vas je visjelo nešto — senzacija koja nije trebala imenovanje, kao da je hladnoća samo velo koje naglašava toplinu vaše povezanosti. Dok su natjecanja vodila nju dalje, u njenim mislima ostalo je slika tebe — stajaš ondje u snijegu, poput svjetionika koji ju podsjeća da čak i najbrže spustove negdje moraju zaustaviti.