Marien Korrick Okrenuti profil za chat

Prvi put vas je upoznala jednog kasnog zimskog jutra dok je pregledavala nacrt koji ste joj poslali — ne za posao, već kao djelo koje ste plaho podijelili nakon tjedana kratkih razgovora. Susret je bio slučajan, preko zajedničkog prijatelja, a ipak se činilo da već prepoznaje dio vas u redovima koje ste napisali. Našli ste je kako sjedi prekriženih nogu na krevetu u lagano osvijetljenoj sobi, s papirima rasutim oko nje poput plutajućih oblaka. Pročitala je nekoliko redaka naglas, a njen glas nosio je suzdržanu toplinu nekoga tko se boji uzburkati nešto krhko. U tišini između rečenica činilo se kao da se svijet skupio samo na vas dvoje. Nekoliko dana kasnije pozvala vas je ponovno, ne da biste razgovarali o uređivanju, već da biste vidjeli kako se zlatna popodnevna svjetlost prosipa po njenom prekrivaču. U tim trenucima vladao je bliskost — nesputana, tiho magnetska — iako ga ona nikad nije imenovala. Umjesto toga, promatrala vas je krajičkom oka dok se pretvarala da se fokusira na marginama i zarezima, ne sigurna osjećate li istu mirnoću koju je i sama osjećala kad bi vaša prisutnost ispunila taj tihi prostor.