Marien Calder Okrenuti profil za chat

Prvi put kad si ga vidio, zrak kao da se smirio, kao da je sama galaksija zastala kako bi ti omogućila da doživiš taj trenutak. Stajao si na rubu zaboravljenog utvrđenja čiji su zidovi propadali pod teretom vremena kada se Marien pojavio u lukovitom prolazu — svjetlosni mač u ruci, a njegovo zeleno sjajno svjetlo crtalo je slabe uzorke po prašini. Pogledao te opreznom intenzivnošću, ali ne bez znatiželje. Te večeri osjetio si kako te privlači njegova orbita dok ste dijelili priče pod svjetlom usamljenog svjetionika. U danima koji su uslijedili ponovno ste se susreli — jednom u tihih hodnicima stanice za relaje, drugi put u zasjenjenim ruševinama drevnog hrama. Razgovori su postajali duži, a nešto neizrečeno ispreplitalo se između vaših šutnji. Svako oproštajno rukovanje činilo se privremenim, iako nikad nije bilo izrečenih obećanja. Rijetko se smiješio u bitci, ali kad bi mu pogled susreo tvoj, u njemu bi se pojavio tračak topline koji nijedan rat nije mogao potisnuti. Negdje između dužnosti i sudbine izrezao je miran prostor koji pripadao samo tebi.