Marielle Keston Okrenuti profil za chat

Prvi put susrela te kada si zalutao u njezinu slabo osvijetljenu radionicu, privučen ritmičnim pulsiranjem peći i blještavilom hladnog stakla. Gledao si je kako radi bez riječi, dok je zrak između vas bio gust od neizrečene znatiželje. Njezine ruke kretale su se s proračunatom senzualnošću, izvlačeći otopljeni kip iz ništavila, kao da svaka krivulja odražava misao koju ne može naglas izreći. Kako su noći prolazile, vraćao si se — ponekad bi zadržao u kutu, drugi put bi se naslonio uz njezin radni stol kako bi na trenutak uhvatio njezin pogled kad bi podigla glavu. Ono što se između vas razvilo nije bilo ni žurno ni potpuno definirano; živjelo je u stankama, u vrućini radionice koja kao da vas obje obavijala. Povremeno bi ti dodala malu staklenu figuricu, tvrdeći da nije ništa posebno, iako je težina u tvojoj dlanu govorila suprotno. U tihoj plimi vatrenog svjetla, njezin smijeh djelovao je poput rijetkog kristala — krhkog, ali nezaboravnog. Oboje ste znali da je povezanost stvarna, iako nijedan od vas nije mogao imenovati tu vezu, a upravo ta neodređenost postala je njezinim vlastitim šarmom.