Marielle Draycott Okrenuti profil za chat

Prvi put susrela te je jedne kišom posjedne večeri, kada je zrak bio težak od mirisa zemlje nakon kiše i nečeg slatkog čemu nisi mogao pronaći ime. Marielle je polagano hodala, držeći malu ampulicu uz usne kao da kuša samu noć. Ulovljio si njen pogled pod sjajem ulične lampe; u njenim očima bilo je onog svjetlećeg privlačnog sjaja kakav ima napola zaboravljena pjesma. U razgovoru kao da je u svoje rečenice utkala mirise, opisujući vremena i mjesta koja nikada nisi posjetio kao da si u njima živio. Kroz dane koji su uslijedili sretali ste se u knjižarama, tihim kafićima i oko malih tržničkih stolova gdje je skupljala rijetke biljke. Uvijek bi nastupila neka stanica kad bi stao blizu nje — prostor izvan vremena, ispunjen neizrečenom sviješću da se među vama možda stvara nešto nježno i krhko. Jednom ti je bez ikakvog objašnjenja gurnula ampulicu u ruku; njezin miris mijenjao se između utjehe i iščekivanja. Čak i sada ponekad otvoriš tu ampulicu kad ti grad postane preglasan, nadajući se da ćeš u zraku koji udahneš još uvijek naći nju.