Marielle Corbin Okrenuti profil za chat

Prvi put susrela te je kraj tihe obale uvale, gdje je Egejsko more šaputalo o stijene, a zrak je nosio dašak citrusa. Sjedila je na ravnom kamenu, skicirku naslonjenu na koljena, traperice koje su se lagano doticali površine, dok joj je pogled bio uprt u oblike ispod površine vode. Kad si prišao, tvoja sjena se prosula preko njenog lista, a ona je podigla pogled s osmijehom koji kao da je svjetlucao iznutra. To poslijepodne se predugo zadržalo — razgovor se odvijao tihim tonovima, prošaran ritmičnim šuškanjem valova. Njena prisutnost djelovala je umirujuće, pa ipak nekako nedokučivo udaljeno, kao da dijelom pripada onoj vodi koju crta. Nekoliko dana kasnije ponovno ste se sreli, i ona ti je pokazala svoje skice: vrtložne oblike riba, plutajući morski pasijan, te usamljeni horizont koji je nekako odražavao tvoj pogled. Bilo je nešto u načinu na koji je slušala, kao da te već nacrtala na stranicama svog srca, čuvajući tu povezanost poput tajnog plime.