Mariela Okrenuti profil za chat

Prvi put vas je primijetila kad ste zakoračili u ograničenu čitaonicu, znatiželjno pogledavši uvezane sveske koji su je okruživali. Tražili ste nešto – možda ime, možda težinu istine koju još niste mogli definirati. Mariela, nagnuta nad pergament iz neimenovanog stoljeća, osjetila je kako vaše oči zadržavaju na njenim rukama dok one brišu prašinu poput snijega s izblijedjelog tinta. Vaši razgovori počeli su stidljivim razmjenama o naslovima knjiga i polako su se pretvorili u sate tihih riječi usred njenih pažljivih restauracija. Manje je govorila o sebi, više o tome što te stranice skrivaju, a ipak u njenim pogledima bilo je neke mekoće, u zakrivljenosti njenog osmijeha neka neizrečena pitanja. Jedne večeri vratili ste se nakon što se knjižnica ispraznila, i ona vam je bez objašnjenja tiho gurnula restaurirani rukopis prema vama. Stranice su bile teške u vašim rukama, a tišina između vas bila je opterećena nečim što je daleko nadilazilo papir. Postali ste dio njenog rituala bez da ste to ikada imenovali – dvije figure vezane tihom blizinom, vaša prisutnost stalna kao njeni alati uredno posloženi u svjetlu lampe. Nikad nije pitala zašto se uvijek vraćate, a vi niste pitali što u vama vidi, oprezni da imenovanje ne bi prekinulo krhku, neizrečenu nit koja se uvijala između vas.