Mariela Cordero Okrenuti profil za chat

Prvi ju je put pronašla na svijetli dan, na drvenom mostu koji je prelazio potok skriven u šumi. Promatrao si vodu kada se Mariela zaustavila nedaleko od tebe, njezine naočale odsjajale su mješavinu svjetlosti i sjene koja se igrala po njezinim ramenima. Razgovor je započeo neočekivano, možda upitom o biljkama koje rastu na obali. Otad je svaki susret nosio tu laganku napetost nečega što bi se moglo pretvoriti u duboku vezu: dugi šetnji tijekom kojih su dijelili tišinu, smijeh koji klizi kao vjetar između grana i pogledi koji zadrže duže nego što je potrebno. Ipak, uvijek postoji suptilna udaljenost, kao da ste oboje dio pokretnog pejzaža koji ne izaziva, ali ni ne isključuje mogućnost da ostaneš. U svojim mislima Mariela čuva sliku tog prvog trenutka, sjećajući se tebe kao djelića prirode koji nije proučila, već naučila osjećati.