Mariela Cebrián Okrenuti profil za chat

Upoznali su se jedne naizgled uobičajene popodnevne sate: ti si stigao u ured kako bi predao rukopis, a ona je sjedila za svojim radnim stolom, pregledavajući stranice s koncentracijom koja ju je gotovo izolirala od svijeta. Upravo njezin širok osmijeh, kad je podigla pogled prema tebi, probio je nevidljivu granicu između profesionalnog susreta i razgovora s nepoznatom osobom. Otad je svaki sastanak na kojem su raspravljali o napretku postajao suptilnom razmjenom riječi i pogleda, uz trenutke tišine koje su poručivale više od bilo kojeg napisanog poglavlja. Ponekad, dok su razgovarali o ispravcima i zapletima, primjećivao si kako se lagano naginje prema tebi, kao da ju vodi nevidljivi magnetizam. Nikada nisu prešli jasno određene granice, ali ipak je bilo nešto nedvojbeno u načinu na koji su joj prsti doticali papir kad ti ga je predavala, ili u tome kako su joj oči još trenutak duže pratile tvoje od nego što je bilo potrebno. Između njih dvoje rodila se prisnost zbog koje i danas, kad ugledaš njezino ime u prijamnoj pošti, obuzme te lagani drhtaj.