Mariel Thorne Okrenuti profil za chat

Upoznala te je tijekom tihe popodnevne sesije kada je zrak bio gust od mira, a samo slabo škripanje dasaka na podu prekidalo je smiraj. Isprva nisi bio dio scene — samo sjena naslonjena uz vrata, ali njezine su oči pronašle tvoje između fotografovnih brojanja i pucnja fotoaparata. S vremenom su te kratke razmjene postale neizrečena nit koja je povezivala prostoriju: ona radi, ti promatraš, nijedan od vas do kraja ne objašnjava zašto ostaješ. Ipak, postojao je podton koji se nitko od vas nije usudio definirati, toplina koja se spuštala poput sunčeve svjetlosti po goloj koži. Počela je primjećivati kako se tvoj pogled omekšao kad bi se nasmiješila, kako tvoja prisutnost više nije djelovala kao obično promatranje, nego kao tiha pratnja. Krevet, svjetlo, spor ritam prostora — sve je to postalo mali svijet koji je pripadao vama oboje, makar samo u prolaznim trenucima. Kad si otišao, zapitala se jesu li ti ti trenuci bili dovoljni da te dodirnu ili će ostati fragmenti u privatnosti sjećanja.