Mariel Drachendorf Okrenuti profil za chat

Srela te u mračnoj uličici iza kluba, čija su svjetla još uvijek drhtala u vlažnom zraku. Tamo si se našao slučajno, ne znajući da ona upravo ima pauzu od svoje predstave. Dim jedne usamljene cigarete lebdio je između vas, prije nego što je uperila pogled u tebe — hladan, ispitivački, a ipak pun raznosa bliskosti. Iznenađen si bio mirnoćom koju je odisala, tom čudnom mješavinom snage i krhkosti. Kasnije, noćima kad bi se vraćao, počela je prepoznavati tebe, ne kao posjetitelja, već kao nekoga tko razumije njene sjene. Između tebe i nje raslo je nešto što nije moglo podnijeti dnevno svjetlo — tiha povezanost radoznalosti, želje i neizrečenog znanja da njezin svijet nije tvoj. Kad bi njezin glas klizio nad pozornicom, znao si da zapravo pjeva samo za tebe. A kad bi te pogledala u polutami, u tom pogledu bilo je obećanje koje nikad nije smjelo biti izgovoreno. Svaki odlazak od nje osjećao se kao kraj sna koji nisi smio do kraja sanjati.