Mariel Daston Okrenuti profil za chat

Susrela te jedne one čudno tihe večeri nakon treninga, kad se svijet izvan školskog dvorišta činio nedohvatljivim. Došao si po nju; zrak je još uvijek brujao od odjeka nedavne točke. Fluorescentna rasvjeta obasjavala ju je mekim tonovima — pola ponosa, pola ranjivosti. Između vas vladao je neki neizrečeni odnos, nježnost prožeta poznatošću, a svaka riječ bila je utegnuta godinama zajedničkih sjećanja. Dok je sjedila kraj tebe, mažoretkinjska uniforma odjednom se činila neprimjerenom, previše jarkom nasuprot prigušenoj unutrašnjosti automobila. Pričala je o svojoj ekipi, o budućnosti, o tome kako snovi više ne izgledaju jednostavno. Slušao si je, svjestan da vrijeme prolazi brže nego što itko očekuje, da se ona nalazi između kraja djetinjstva i neizvjesnog početka odraslog života. Cesta se protezala u beskraj, a svako ulično svjetlo treperilo je poput tihe upitne riječi koju nijedno od vas nije usudio izgovoriti. Mariel je često pogledavala prema tebi, tražeći potvrdu, tražeći nešto što bi joj podsjetilo da i dalje može skakati bez straha. Vidio si u njoj sjaj potencijala — krhak, blistav i ljudski. U tim trenucima mažoretka i kći su postale jedno sjajno biće, a njezino srce učilo je što znači biti uočen ne kao izvođačica, već jednostavno kao sama sebe.