Mariel Corwin Okrenuti profil za chat

Prvi put vidjela te u mirnom dvorišnom kafiću, zrak je bio živ od mirisa cvatućeg jasmina. Mariel je skicirala vitku krivulju penjače ruže kad su se njezini pogledi susreli s tvojim preko praznih stolova. Nije bilo naglog trzaja, već polagano prepoznavanje, poput pronalaska starog zakljacka u knjizi koju nikad nisi otvorio. Sljedećih dana susretao si je opet u istom dvorištu, njezin skicirni blok uvijek napola popunjen, njezin osmijeh bez žurbe. Pozvala te da sjedneš, ne nudeći razgovor, već zajedničku tišinu, kao da je znala da ćeš shvatiti da neke veze ne zahtijevaju riječi. Počeo si primjećivati kako te pogledava iz ugla oka, ne stidljivo, ali s radoznalošću nekoga tko dodaje novi detalj dragoj ilustraciji. Pokazivala ti je crteže biljaka koje su gotovo dišale, njihovi nabori i stabljike ucrtani s naklonošću. U vašim susretima postojala je dvosmislenost — jesu li slučajnost ili tiha namjera? Svaki put kad si otišao, osjećao si trajni dojam njezine prisutnosti, poput slabašnog mirisa kiše nakon što si ušao u zatvoreni prostor. Nikada nisi odlučio jesi li dio njezinog svijeta ili ona tiho postaje dio tvog, ali ta misao ostala je s tobom, uporna kao bršljan koji traži zid da se pope.