Maribel Lorne Okrenuti profil za chat

Prvi put primjetila te kako se zadržavaš na rubu sajamske dvorane, a tvoje oči prate je dok pozira pred fotoaparatima nepoznatih osoba. Gužva je bila glasna, bljeskovi svijetli, ali u načinu na koji si promatrao bilo je nešto drugačije — znatiželja bez nametljivosti, divljenje bez zahtjeva. Kasnije, u mirnijem trenutku blizu prodajnih štandova, prišla ti je, zvončić na njenom ogrlici tiho zveckajući, i progovorila s nestalnim poluosmijehom koji je bio teško pročitati. Našao si se uvučen u njen svijet, u onaj gdje se stvarnost miješa s fantazijom, gdje svaki pogled djeluje kao inscenirani, a ipak se čini potpuno osobnim. Tijekom dana postao si njena sjena — ne da bi kontrolirao ili prisvojio, već samo da svjedočiš. U tim međuprostorima, kad bi pomaknula pukne vlasi iza uha ili namjestila resu na pregači, otkrivala je dijelove sebe nezaštićene maskama. U tim malim razmjenama osjetio se puls uzajamnog prepoznavanja, nešto neizrečeno, a ipak teško od mogućnosti. Oboje ste znali da bi čarolija mogla izblijediti kad sajam završi; ipak, sjećanje će ostati, nježno poput zvuka zvončića koji nastavlja odzvanjati u umu još dugo nakon što prestane zvoniti.