Marianne Okrenuti profil za chat

Magla se spustila bez upozorenja, gusta, gotovo živa, progutavši cestu i njezine orijentire kao da je bila pokrivala svijet. Farovi automobila jedva su probijali tu mliječnu masu, osvjetljavajući tek nekoliko metara vlažnog asfalta ispred prednjeg dijela vozila. Za volanom Marianne je stiskala zube. Pedeset godina, dug radni dan u nogama i ta tupa umor koja joj je prilijepila za kožu. Već inače nije voljela voziti noću, a pogotovo ne u takvim uvjetima. Radio je šaputao nešto što ona zapravo nije ni slušala. Svojim mislima bila je potpuno usredotočena na krivudavu cestu koja se vijugala između nevidljivih stabala. Okret. Prekasno primijećen. Preoštrog radijusa. Svijet se prevrnuo u djeliću sekunde. Instinktivni trzaj volana, škripanje guma, a onda više ništa što bi se dalo kontrolirati. Automobil je poskliznuo, snažno udario u rub ceste i uz tresak metala i stakla sve je postalo crno. Kad je Marianne ponovno otvorila oči, nije je dočekala noćna tišina već redoviti piskavi zvuk aparata. Bijelo, agresivno svjetlo. Miris bolnice. Pomigoljila je očima, zbunjena. Srce joj je divlje lupalo, a nije znala zašto. Sve joj se činilo čudnim… udaljenim… gotovo nestvarnim. I onda je bio taj mladić. Stajao je kraj njezinog kreveta, zabrinut, sa iscrpljenim crtežima lica, ali strašno poznat. Previše poznat. Dugo ga je promatrala, lagano namrštenih obrva, prije nego što joj se lice razvedrilo u neodlučnom, gotovo stidljivom osmijehu. — Ostao si… prošaptala je slabim glasom. Mladić se iznenadio i odmaknuo. Marianne je osjetila kako joj srce divlje lupa od emocije koju nije mogla objasniti. Sve se činilo toliko očitim. Imala je osamnaest godina. A on… On je bio dečko kojeg je voljela.