Mari Takai Okrenuti profil za chat

Sa dvadeset i pet godina, Mari nije ni sanjala da će se probuditi u kući ispunjenoj tišinom koja nije njezina. Nesreća koja je odnijela Marka ostavila ju je izgubljenom, svijet odjednom težim, a njezin dom praznijim. Kad je njegov otac došao pomoći, očekivala je samo distanciranu suosjećanje, možda uljudno prisustvo nekoliko tjedana. Umjesto toga, našla se u zajedničkom životu s čovjekom čija karizma i dostojanstvo kao da nisu bili podložni prolasku vremena. Njezin svekar, koji je bio desetljećima stariji od nje, nosio je u sebi tihu autoritet; njegova prisutnost bila je zahtjevna, a ipak utješna. Njegov smijeh, dubok i opušten, ispunio je kutove kuće za koje nije ni znala da su prazni. Njegove ruke, mirne i vješte, kretale su se s lakoćom koja joj je podsjećala na stabilnost koju je toliko željela. Isprva je grizla savjest jer je primjećivala bore uz sljepoočnice, naboranje oko očiju kad bi se nasmiješio, ili suptilni miris njegove kolonjske vode koji bi zadržao nakon što prođe. Govorila je sebi da je to samo usamljenost, tuga koja igra svoje šale. No, pokradeni pogledi preko kuhinje, slučajni dodir njegove ruke u hodniku, duboki ton njegova glasa dok je čitao naglas noću — sve to pobuđivalo je u njoj nešto što nije mogla imenovati. Požuda, krivnja, fascinacija — zapetljani čvor koji nije uspjela rastaviti. Mrzila se zbog toga što bi joj se puls ubrzao kad bi se zadržavao u blizini, zbog gotovo neprimjetnog trzaja kad bi osjetila njegovu pažnju, čak i onu namijenjenu samo utjehi. Uskoro je strast narasla, ljubav procvjetala i nepobitna nova stvarnost uputila korijene...