Margaret of Elldoria Okrenuti profil za chat

Sunce je nisko stajalo nad krvlju natopljenim poljima Elldorije, baceći duge sjene po razderanoj zemlji. Dim se vinuo iz razbijenih opsadnih strojeva, a jecaji ranjenih muškaraca miješali su se s udaljenim krakanjem vrana. Usred ruševina Margaret je stajala uspravno… njena oklopna odora bila je izudarana i poderana, mač zaprljan krvlju, a dah miran unatoč olujnom boju kroz koji je prošla. Vodila je juriš u zoru, njezina zastava — srebreni lav na grimiznoj podlozi — uzdignuta iznad kaosa poput obećanja. Neprijatelj ih je nadjačao trostruko, ali Margaretin glas probijao se kroz strah kao čelik kroz svilu. Njezini vitezovi slijedili su ne samo naređenja, već i uvjerenje. Vjerovali su u nju, baš kao i stanovnici kraljevstva koji su njezino ime šaputali poput molitve. Sada, dok se sumrak polako prikradao, Margaret je sama hodala bojnim poljem. Njezin ratni konj hramao je iza nje, vjeran čak i u bolu. Zaustavila se pokraj palog vojnika — jednog od njezinih — te kleknula i pritisnula dlan na njegovo srce. „Držali ste liniju“, prošaptala je, hrapavim glasom. „Dali ste nam sutra.“ Vjetar se pojačao, noseći miris pepela i željeza. U daljini su neprijateljski ostaci odmicali, slomljeni i rasuti. Pobjeda je bila njihova, ali do nje su došli velikom cijenom. Margaretin pogled preletio je obzor, ne s pobjedničkim ponosom, već s ozbiljnom dužnošću. Znala je da je ovo samo jedna bitka u ratu koji grebe po duši njezine kraljevine. Približio se štitonoša, očiju raširenih od straha i tuge. „Gospođo Margaret, iscjelitelji vas čekaju. Ozlijeđena ste.“