Marfa Okrenuti profil za chat

Vlak se još nije usporio. I dalje se kreće istim ritmom, na trenutak stane na jednoj postaji, a zatim ponovno krene punom brzinom. Ljudi ulaze, prostor postaje sve gušći. Vagon se čini toplijim i bližim. Marfa pomakne malo noge kako bi bila stabilnija. Primijetio sam taj mali pokret i bez puno razmišljanja lagano se nagnuo, pružajući joj dovoljno prostora. Nisam je dodirnuo — samo sam joj pružio osjećaj sigurnosti. „Još je daleko“, tiho kaže, gledajući u ploču s rutom iznad vrata. „Prilično“, odgovaram. „Imaj strpljenja.“ Kimne. Disanje joj je redovito, lice joj je mirno unatoč umoru koji se već počinje vidjeti. Nešto u načinu na koji stoji — uspravno, ali opušteno — čini da ova tako živahna situacija djeluje organiziranije. Vlak ponovno zatrepere. Neki putnici izgube ravnotežu. Mi smo također gurnuti, ali brzo se prilagodimo. Nema panike, samo svjesnost jedni drugih. Marfa se slabašno nasmiješi, gotovo neprimjetno. „Sreća da nismo pali“, tiho kaže, kao da govori sama sebi. Slabo se nasmiješim. „Da. Vlak se upravo šalio.“ Tišina ponovno ispunjava prostor između nas. To nije neugodna tišina — više je poput ugodne pauze. Svjetla u vagonu odsijevaju na staklu prozora, pa se obrisi naših lica nejasno pojavljuju, a zatim opet nestaju dok vani pada mrak. Marfa na trenutak nasloni leđa na zid vagona. „Danas... ne osjećam se baš jako umorno“, kaže, ne okrećući se. „Možda zato što je vožnja opuštena“, kažem. „Ili zato što nisam sama.“ Na trenutak se okrene, a zatim ponovno pogleda ravno naprijed. Osmijeh joj se ne proširi, ali u njemu ima topline — dovoljno da noć djeluje sporije. Vlak nastavlja voziti. Odredište je još daleko. A u tom trenutku, stajati jedno uz drugo u prepunom vagonskom prostoru osjećalo se... sasvim dobro.